Sutjeska
RIJEČ AUTORA
Subverzivni element
Odrastajući u „mračno doba“ osamdesetih godina već od malih nogu moglo se naslutiti da ću biti subverzivan element koji će se suprotstavljati mediokritetima vremena i okoline. Ne mogu poreći, moji su se zaista trudili da me usmjere na pravi put, pa sam već u drugom osnovne krenuo na katolički vjeronauk, nedjeljom ujutro u crkvu sv. Franje Ksaverskoga, tek par minuta hoda od naše kuće u Zagrebu. No, sedmogodišnjem je klincu puno privlačnija ideja od dosadnjikavog vjeronauka bila gledanje partizanskih filmova koji su se u isto vrijeme, tih nedjeljnih jutara, na Drugom programu (od ukupno dva TV programa u to doba) prikazivali u sklopu emisija „U istom stroju“ i „Dozvolite da se obratimo“, namijenjeni pitomcima Jugoslavenske narodne armije. Pomisao da ću propustiti „partizanski film“ zato jer moram ići na dosadni vjeronauk bila mi je nezamisliva. Tako bih svaku nedjelju niz vrt krenuo na vjeronauk, ali do njega nikada ne bih stigao: putem sam imao dovoljno „jataka“ iz škole koji bi me ugostili za gledanje nekog partizanskog filma. Na kraju su me ipak, bez obzira na tolike izostanke, primili na prvu pričest. Vjerojatno zato da ne bude sramote u kući. Moja opsesija partizanskim filmovima nije imala nikakvu ideološku poveznicu, iako se tvrdi da su nam tada u školi ideološki ispirali mozgove, čega se ja iskreno, iako imam odlično pamćenje - ne sjećam. Možda se jednostavno, kao ni vjeronauk, za mene to nije primalo pa nisam isto niti primjećivao. Ono što me je tada fasciniralo u partizanskim filmovima bile su impresivne planine (tada nam nisu bili dostupni časopisi poput National Geographica i drugih) koje sam mogao vidjeti samo u takvim filmovima i eventualno westernima i ljudi koji su se kretali tim prostranstvima. Zašto su se tamo kretali i zbog čega su ratovali na tim gudurama – nije mi bilo toliko važno. Neću zaboraviti koliko me se dojmila početna scena filma „Bitka na Sutjesci“, kada kamera iz aviona prikazuje prostranstva Sutjeske, Zelengore, Maglića, Durmitora, za koje tada nisam znao kako se zovu, već samo da je to „negdje u Bosni gdje su bili partizani“. Ovakvoj opsesiji prirodom pripomoglo je i što sam zapravo odrastao na rubu Zagreba, uz šume ispod Sljemena u kojima smo stalno visjeli i igrali se „partizana i Nijemaca“. Moje nedaće nastavile su se i u trećem razredu, kada sam na vjeronauku za svoj crtež, naravno vjerskog sadržaja, dobio nagradno putovanje s drugom djecom u neko svetište u Odri, blizu Zagreba. Međutim, u isto vrijeme u „regularnoj“ školi moj crtež na temu „Narodnooslobodilačka borba“ također je pobijedio čime sam dobio nagradno putovanje s drugom djecom - ni više ni manje nego na - Sutjesku! Ne želim vas dalje gnjaviti sa svojom tužnom pričom pošto me moji nisu pustili na Tjentište jer, „nemam ja što tamo raditi“. Iz protesta nisam otišao ni u „glupu Odru“. A onda je jedne nedjelje bio Uskrs. Zečevi i jaja u vrtu i sve ostalo kako dolikuje. Vjeronauka toga jutra nije bilo, a ja sam upalio moj omiljeni nedjeljni program na kojem se ukazala „Sutjeska“. Wow! Obučen svečano za nedjeljnu misu, gledao sam film koji je došao baš do scene kada Bata Živojinović na leđima nosi ranjenoga Borisa Dvornika, kada je u sobu ušao moj otac Đuro i potpuno pobjesnio: „Na ovakav Sveti dan ti ćeš meni gledati Sutjesku!?“ i gotovo razbio televizor. Ne moram vam pričati koliko su polupani lončići tom osmogodišnjaku bili u glavi u kojoj se događao mini građansko-ideološki rat: u školi smijemo gledati „partizanske filmove“, dapače, bila je to obavezno, a doma je to - zabranjeno?! Očito, istina je ležala u onome neizrečenome.
Zabranjeno voće
Prošlo je gotovo četvrt stoljeća. U međuvremenu sam postao pustolov prve klase: četiri puta sam sudjelovao na „najtežoj utrci na svijetu“ i „utrci preživljavanja“ - Eco Challenge, u prostranstvima Maroka, Vijetnama, Patagonije, i svake godine išao na neko egzotično pustolovno putovanje po svijetu. No, s ekonomskom krizom 2008., kada se džep stisnuo, a egzotične avanture po bijelom svijetu postale luksuz, Balkan se kao „avantura za male pare“ nametnuo sam od sebe. I nakon što sam zašao u područja Bosne i Hercegovine i Crne Gore, trenutačno sam utažio svaku daljnju potrebu za putovanjima po svijetu. Egzotika o kakvoj sam maštao ležala je tu oduvijek, skrivena pred mojim nosom, tek četvrtinu dana vožnje autom od Zagreba. Otkrio sam za mene najdivljiji i najljepši kutak europskog kontinenta. Te sam godine po prvi puta došao na Durmitor „samo na vikend“. I ostao tri tjedna! Godinu po godinu gomilali su se prijeđeni kilometri po vrletima tih prostranstava sve dok nisam imao sve u malom prstu. Moja fascinacija tim krajevima nije se zaustavila samo na običnom turističkom uživanju u egzotičnoj prirodi. Iz ropotarnice sjećanja ponovo se javila fascinacija iz djetinjstva: znao sam da se tu negdje odigravala Operacija Schwarz, u jugoslavenskoj historiografiji znana kao Bitka na Sutjesci i Peta neprijateljska ofenziva, ono „zabranjeno voće“ iz djetinjstva. Počeo sam istraživati. Što sam više ulazio u tematiku to sam sve više bio impresioniran onime na što sam nailazio.
Suprotno općeprihvaćenoj percepciji da se Bitka na Sutjesci odigravala na rijeci Sutjesci, koja je posve kriva, ova se jednomjesečna bitka odvijala na golemom području promjera 100 kilometara zračne dužine, od Pljevalja do Nevesinja i od Nikšića do Goražda, prostoru koji danas obuhvaća Nacionalni park Durmitor i Park prirode Piva u Crnoj Gori, Nacionalni park Sutjeska u Bosni i Hercegovini i dijelove Sandžaka na prostoru današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
Gospodar prstenova na Balkanu
Povezavši strast za prirodom, pustolovinom i povijesti došao sam na ideju napraviti povijesni i pustolovni vodič Bitke na Sutjesci. Što sam više istraživao, to mi se otvaralo sve više pitanja na koje nisam imao konkretne odgovore. Glavna opsesija postalo mi je pitanje - kako je netko, tada, tamo, i u takvim uvjetima i okolnostima, uopće mogao preživjeti. Gledao sam to i sa sportske i pustolovne strane. U svojemu sam svijetu upoznao mnoštvo ljudi, mnogi su danas moji dobri prijatelji, a koji su probijali fizičke i mentalne granice: od zlatnih olimpijaca i osvajača najvećih vrhova svijeta do ljudi koji su preveslali Atlantik u veslačkom čamcu ili kajakom veslali od Sjeverne Amerike do Havaja. I sam sam se nekim svojim poduhvatima svrstao u to elitno društvo, a dugo vremena životni moto mi je bio „granice postoje samo u mislima ljudi“. Istražujući Bitku na Sutjesci i čitajući mnoga svjedočanstva ljudi koji su preživjeli taj pakao shvatio sam da je nemoguće pojmiti veću ljudsku kušnju, fizičku, mentalnu i emocionalnu od one pred koju su bili stavljeni borci Sutjeske. No granice zaista ne postoje u mislima ljudi. Granica do koje zaista ide ljudska izdržljivost je vrlo jednostavna: ide sve do točke u kojoj nastupa - smrt. Samo istraživanje Bitke na Sutjesci doživio sam poput knjige „Gospodar prstenova“ u kojoj glavni akteri krstare nevjerojatnim bajkovitim pejzažima nailazeći na neočekivane prepreke i iznenađenja, pokušavajući izvršavati zadatke pri čemu većinu vremena spašavaju goli život. No, akteri Sutjeske su stvarni (i u vrijeme pisanje ove knjige još ih je nekolicina živa), okruženi neprijateljem koji je sedam puta brojniji i superiorniji u naoružanju i logistici i odlučan da ih pod svaku cijenu bez milosti uništi. Pritom, čitavo vrijeme su izloženi topničkim i zračnim napadima, uza sve to ih mori glad, žeđ, iscrpljenost, negostoljubiv i opasan teren, hladnoća, bolesti, ranjavanja, pocijepana obuća i odjeća, neizvjesnost i moralna dvojba što činiti sa svojim ranjenim suborcima, ostaviti ih i pokušati spasiti što se spasiti da ili ih pokušati zaštititi i riskirati pogibiju svih. Cijela ta epopeja događa se već nakon tri mjeseca od početka Operacije Weiss i neposredno nakon Bitke na Neretvi i prijeđenih 500 kilometara. Istina je da će se danas putnik, turist ili avanturist prolazeći ovim prostranstvima vjerojatno osjećati kao da je u raju. To, naravno, ovisi o kontekstu, i vremenu kada vas je vremenski stroj spustio na Zemlju: no za partizansku vojsku to je bio doslovno „pakao u raju.“ Prolazeći tim krajevima često mi je dolazila misao: i ne baš tako davno, bilo tko od nas mogao
je stjecajem običnih životnih okolnosti završiti na Sutjesci.
Pročitaj pa prođi
Pišući ovu knjigu ponekad sam se osjećao poput Indiana Jonesa: dio vremena provodio sam u knjižnici i iz literature pokušao saznati za sve staze i putove kojima se kretala partizanska grupacija, ali i njihovi neprijatelji. Potom bi s prikupljenim informacijama odlazio u ta prostranstva i pokušavao pronaći sve te putove. Prevalivši na nogama i preko tisuću kilometara ovih vrleti, većinu staza sam uspio naći, neke tek iz petog pokušaja, dok jedan manji dio nisam našao iz jednostavnog razloga - ti putovi više ne postoje. Pred sobom sam imao mnoštvo literature koja se bavi vojnim analizama, povijesnim aspektima, političkim okolnostima i osobnim svjedočanstvima preživjelih sudionika. Bio je to velik izazov: sve je trebalo dobro proučiti i analizirati, zatim pokušati uobličiti u zanimljivu priču razumljivu današnjem čitatelju s minimalnim ili nikakvim znanjem o ovoj temi. I naravno, da bi knjiga bila potpuna, uza sve to trebalo je ukomponirati zemljopisni vodič kroz predjele koji bi pratio opisana događanja. Ovom knjigom prvenstveno želim podučiti o ovome povijesnom događaju i dočarati kontekst vremena i atmosferu onoga što se događalo na stazama kojima ćete možda i vi gaziti, ali u nekom drugom vremenu nakon 80-ak godina. Namjera mi je vašu avanturu kroz ova prostranstva učiniti smislenijom od banalnog turizma i pukog uživanja u prirodi. Vjerujem stoga da će ovaj koncept „pročitaj pa prođi“, onima koji se odluče krenuti, dati jednu posve novu percepciju, dimenziju i emociju i da će ova bajkovita mjesta gledati očima kojima ih i ja sada gledam.
Kontekst vremena
Bitku na Sutjesci ne može se shvatiti a da se ne objasni prvo Bitka na Neretvi, odnosno, Operacija Weiss, koja joj je prethodila. Sutjeska je zapravo nastavak Neretve. Pošto je jedno vuklo drugo, knjigu počinjem s napadom Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju i početkom stvaranja partizanskoga pokreta. Tako je povijesni dio podijeljen u četiri cjeline: Ustanak, Partizani, Neretva (Operacija Weiss – Bitka na Neretvi) i Sutjeska (Operacija Schwarz – Bitka na Sutjesci). Ova intrigantna povijesna priča u sebi sadrži elemente trilera u kojem se situacija neočekivano mijenja iz trenutka u trenutak dok glavni akteri događaja, poput komandanta Koče Popovića ili šefa britanske vojne misije Deakina katkada nalikuju karakterima iz Tarantinovih filmova. Ovo je priča o surovom, okrutnom i bešćutnom vremenu kada je život vrijedio malo ili ništa, i hrabroj i požrtvovnoj generaciji mladih ljudi, domoljuba i antifašista, različitih nacionalnosti, vjera, socijalnog statusa i političkih opredjeljenja, koji su se našli u vrtlogu najturbulentnijih događaja u povijesti čovječanstva, i koji su krenuli u bespoštednu borbu u kojoj nisu imali nikakve šanse. Ta se generacija usudila usprotiviti do tada najvećoj vojnoj sili u povijesti koja je okupirala i eksploatirala njihovu zemlju, a ljude pretvarala u robove. Mnogi od tih mladih ljudi uskoro su se našli u klaonici Sutjeske. Oni koji su preživjeli, nastavili su borbu i u konačnici pobijedili i istjerali okupatore iz svoje zemlje.
U kontekstu svjetske povijesti, partizanski pokret na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu bio je najsvjetliji trenutak naroda Balkana, prepoznat, cijenjen i priznat od gotovo čitavog svijeta - što će se ikada teško ponoviti. Partizansku priču povijest će poslije gledati i suditi na različite načine, nakonveličanja u razdoblju poslije rata sve do raspada SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije), partizani će biti stigmatizirani kao isključivo oni koji su doveli komunizam na vlast, unatoč činjenici da većina njih nisu bili komunisti. Iznositi takve osude isto je kao osuđivati dragovoljce Domovinskog rata za malverzacije u pretvorbi i privatizaciji 1990-ih u Republici Hrvatskoj. Partizanskom pokretu učinjena je velika povijesna nepravda, a njegova djela su stigmatizirana i potisnuta u zaborav. No hrabrost koju je ta generacija iskazala, žrtve koje je dala i ideale s vjerom u bolje sutra za koje su se partizani borili i pri čemu su mnogi izgubili živote - to im nitko ne može oduzeti niti poreći. I zato će vas nakon čitanja ove knjige, kada se zateknete u Dolini heroja na Sutjesci, ispuniti osjećaji divljenja, spokoja, zadovoljstva i jeze.
Zašto Sutjeska
Drugi svjetski rat svakako je najveći sukob i najznačajniji događaj u povijesti čovječanstva. Od njega nisu bili pošteđeni ni ljudi prostora Jugoslavije. Dapače, kada se uzmu u obzir razmjeri razaranja i katastrofe, ovaj je prostor bio u epicentru svjetske povijesti. Čitava Jugoslavija nakon rata bila je spaljena zemlja s gubitkom od preko milijun stanovnika i još toliko raseljenih, pa se nameće pitanje koji je to bio najveći povijesni događaj na tlu Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata. Bez sumnje, to je bila Bitka na Sutjesci, događaj epskih razmjera, koji se može mjeriti s ostalim izuzetno važnim povijesnim događajima ovih prostora poput Kosovog i Krbavskog polja, Seljačke bune, Jasenovačke, Bleiburške ili Srebreničke tragedije, čiji su ishodi i posljedice utjecali na povijest ovih krajeva.
Da su se na Sutjesci događaji i okolnosti razvijali i odvijali drugačije, možemo samo nagađati u kakvome bismo okruženju danas živjeli. U mojoj avanturi otvaralo se mnoštvo pitanja, koja su se u prvi tren činila banalnima, jer starije generacije drže „svi znamo sve o partizanima i Narodnooslobodilačkoj borbi“, no mlađe generacije ne znaju o tome gotovo ništa. Na mnoga pitanja nisam nalazio odgovarajuće odgovore, pa sam iste pokušao analizirati kroz povijesni presjek, koji počinje kontekstom vremena i bavi se pitanjima poput: kada počinje „partizanska priča“; tko su uopće bili ti ljudi, „partizani“; kako su i zašto došli „u partizane“; kako se neki ribar s Hvara ili liječnik iz Zagreba uopće našao na Sutjesci; kako je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), jedna mala skupina ljudi s margina društva, povela ustanak, pridobila mase ideološki neopredijeljenih ljudi, uspješno vodila rat i pobijedila u njemu i na kraju preuzela vlast; kako su se narodi i plemena brdovitog Balkana tako uspješno, gotovo goloruki, organizirali i usprotivili do tada najvećoj vojnoj sili u povijesti i uspjeli je poraziti i protjerati s područja Jugoslavije; kako to da je u partizanskom pokretu bilo samo 20% komunista i zašto se usprkos toj činjenici danas taj pokret svodi na nazivnik „komunistički“; kada počinje i završava „partizanska priča“ i kako je Tito zapravo gubio bitke, a dobivao ratove. Nametnula su mi se i hipotetska pitanja: što bi se dogodilo da je Tita na Sutjesci ona bomba usmrtila, a ne ranila: tko bi bio njegov nasljednik; bi li to bio Koča Popović ili netko drugi, i u kojem bi smjeru krenuo partizanski pokret, kako bi to utjecalo na povijest ovih prostora i naroda; bi li u tom slučaju Narodnooslobodilački pokret preživio; i ako ne bi, bi li ove prostore Sovjeti „oslobodili“ pa njima zavladali, ili bi se vratila Kraljevina Jugoslavija, ili bi pak čitav prostor bio podijeljen između Istoka i Zapada; bi li Dalmacija ponovo potpala pod Italiju; bi li se narodi Balkana ponovo opredijelili za nacionalne politike i bi li to značilo nastavak građanskog rata; kako je moguće da su se tada rame uz rame zajedno borili i ginuli ljudi od Vardara pa do Triglava, različitih etničkih, vjerskih, socijalnih i političkih pripadnosti; kako je moguće da su poginuli na Sutjesci, većinom dvadesetogodišnjaci, dolazili iz čak 600 općina i 1700 sela diljem Jugoslavije; tko ih je uspio ujediniti usprkos svim nacionalnim, vjerskim i ideološkim različitostima; kako to da su mogli zajedno ginuti, a nisu mogli zajedno živjeti; jesu li na kraju dobili slobodu za koju i kakvu su se borili ili je to bila sloboda samo za neke. I naposljetku, ono pitanje koje prati veterane svih ratova: za što su se borili i ginuli; jesu li na kraju bili prevareni; i bi li ti borci kada bi se zadesili u današnjici bili razočarani ili bi mislili da su u raju. Na mnoga od ovih pitanja pokušao sam dati odgovore, no mnogi će odgovori ostati pretpostavkama. Ili kako je to Johnny B. Štulić opjevao: „Zanima me da li bi opet išao u rovove, što te muči na kraju puta…i sjećaš li se Španije“.
Back to the future
Tematika „o partizanima“ je u razdoblju od samo pola stoljeća doživjela krajnosti od beatifikacije do osude. Od 1945. do 1990. službena povijest nije dopuštala nikakva preispitivanja i kritičko razmišljanje pa su Narodnooslobodilačka borba i partizani bili glorificirani do mitoloških razmjera, u nekim slučajevima dovedeni do bizarnosti. Padom komunizma, na valu demokratizacije početkom 1990-ih, do tada ušutkane zajednice sada su mogle progovoriti o svojim povijesnim traumama pa je tako došlo do različitih memorijskih narativa i revizionizma koji je nedavnu povijest težio preoblikovati sukladno drugim interesima ili je pak ignorirati, sakriti, negirati i demonizirati, ovisno o potrebama novih (starih) nacionalnih mitova. U Hrvatskoj se partizanski pokret počeo gledati samo i isključivo kroz prizmu poslijeratnog obračuna jugoslavenskih komunističkih vlasti prvenstveno sa zarobljenim ustašama i hrvatskim domobranima, a zatim i svima ostalima koji su se protivili novom poretku, pri čemu je u mnogim slučajevima „revolucija pojela svoju djecu“. Pritom se nije propuštala prilika da se učestalim naglašavanjem partizanskih i komunističkih zločina zapravo relativiziraju i ublažuju, i opravdavaju i zaboravljaju zločini ustaškog režima i okupatorskih vojski.
Narodno oslobodilačka borba (NOB) i njezini heroji poput Stjepana Filipovića ili Boška Buhe preko noći su svedeni na razinu poruge i prepušteni zaboravu. Hrvatske i srpske službene politike i diskursi započeli su apsurdnu mrtvu utrku oko toga „kome su partizani učinili više zla i tko je od njih bio veća žrtva komunizma“, da bi u isto vrijeme antifašizam i narodnooslobodilačku borbu kao svoj „najveći povijesni ponos“ licemjerno koristili i vadili iz rukava kada bi njihova izaslanstva odlazila u Washington, Pariz, London, Jeruzalem ili Moskvu. Partizanski internacionalni pokret nove političke elite počele su karakterizirati i interpretirati kao nacionalni, u skladu s trenutnim interesima i potrebama. Stvorilo se ozračje u kojemu se više nije moglo predvidjeti kako će u budućnosti izgledati prošlost na Balkanu i čija će „svetinja“ biti sljedeći predmet kulture otkazivanja. U tom ozračju došlo je i do toga da je samo na području Hrvatske od početkom 1990-ih srušeno ili devastirano preko 3 000 partizanskih i antifašističkih spomenika.
Spomenik Bitki na Neretvi, na Makljenu, sagrađen 1978. godine, preživio je rat ali ne i mir. Miniran je 2000. godine. Za taj barbarizam nitko nije odgovarao, makar se zna da su počinitelji pripadnici HVO-a. Ironično, samo nekoliko desetaka kilometara od makljenskog, na Kupresu se nalazi spomenik poginulim pripadnicima HVO-a u razdoblju 1992.-1995., na kojemu je velikim slovima ispisan stih „Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, I kada se vrati, nek poravna trag“ iz pjesme Moj grob Ivana Gorana Kovačića, pjesnika koji je u redovima partizana i sam bio sudionik bitke na Neretvi. Val vandalizma nastavio se do danas i u drugim zemljama bivše Jugoslavije; 2022. je na mostarskom groblju do zadnjeg kamena devastirano preko 600 partizanskih nadgrobnih ploča. Zaboravljena je Sutjeska. Spomenički kompleks u Dolini heroja na Tjentištu, nekadašnja „Jugoslavenska Meka“, sada na teritoriju bosansko-hercegovačkog entiteta Republike Srpske danas je zarastao u drač i grafite, a zbog etničkih raskola dva kantona čak imaju i zasebne komemoracije obilježavanja bitke.
No, nađete li se danas na obali, u Dalmaciji, ovoj najkonzervativnijoj i klerikaliziranoj regiji u Hrvatskoj gdje će vas prvo obasjati sjaj svega vezanoga uz Crkvu, u većini priobalnih i otočkih mjesta negdje u kutu, neopaženo i nenametljivo, naići ćete na neki partizanski spomenik koji jasno zbori da je nekada netko od njihovih ostavio kosti na Sutjesci ili u vrletima od Makedonije do Trsta. Tema narodnooslobodilačke borbe, upravo zbog paradoksalnosti, slojevitosti i obujma, toliko je zahtjevna da je i dalje izazovna za istraživanje i interpretaciju. Za nas je danas razumijevanje prošlosti ispričane po povijesnim događajima isključivo znanstvenim pristupom nužnost. Mi koji smo 1980-ih gledali film Back to the future predviđali smo da ćemo danas nastanjivati Mars. Čini se, nažalost, da ljudi ovih prostora nisu došli dalje od mostarskog groblja.
Povijest kao švedski stol
Dostupnošću današnje tehnologije za široke mase ljudski mozgovi nikada u povijesti nisu bili bliže točki u kojoj biologija nadilazi ideologiju. Ljudi žele iste stvari, imaju slične živote, identitetski su prvenstveno potrošači i konzumenti zabave i užitka, a tek onda svega ostaloga. Ovisnost o tehnologiji pridonijela je i neukosti masa, što se posebno odnosi na povijesne teme i činjenice, koje su svedene na relativizaciju, banalizaciju, generalizaciju i negaciju. Povijest u javnom prostoru prerasta u mitologiju i konzumira se poput švedskoga stola: ono što nam se sviđaćemo uzeti, uz veliku dozu senzacionalizma, a ono što nam se ne sviđa ćemo prešutjeti i staviti pod tepih. Kreirat ćemo tako bolju i ljepšu povijest, upravo onakvu kakva odgovara našemu nacionalnom, vjerskom ili ideološkom predznaku. Činjenica je da se na povijest promatra iz kuta kolektivnog i selektivnog sjećanja, osobnih i obiteljskih prilika i iskustava uže okoline nabijenih emocijama i subjektivnošću, lišenih ikakvoga kritičkog i znanstvenog pristupa. Ovakva „kafanska povijest slobodne interpretacije po đedovima i stričevima“, obično utemeljena na licitacijama „tko je koga više pobio“ stvorila je na ovim prostorima veliku masu mladih ljudi odgojenih na kancerogenim mitologijama, nacionalnim i vjerskim indoktrinacijama i pričama od strane „onih kojima vjeruju“ i koje idu u prilog isključivo vlastitome moralno neupitnom plemenu, a koje je u svim povijesnim kontekstima „uvijek bio žrtva“. Naraštaji koji dolaze i dalje su izloženi tome zagađenju usađenih tuđih sjećanja, osjećaja, problema i frustracijama prethodnih generacija koje se poput štafete Mladosti kao breme prenose na sljedeću generaciju, bez imalo opiranja ili kritičkog razmišljanja. Tako je ovaj model švedskog stola rezultirao apsurdnim situacijama koje su prije bile zamislive samo u Montyu Pythonu: navijači srpskih klubova koji nose ime Crvena zvezda i Partizan leglo su neo-četničke ideologije i ikonografije, dočim je kod Torcide, navijača splitskog Hajduka, ustaški pozdrav „Za dom spremni“ i dizanje desnice ruke postao zaštitni znak - iako su im djedovi i bake ginuli na Sutjesci i mnogim sličnim stratištima. Apsurdno, dok se današnja Torcida tuče po benzinskim postajama s Bad Blue Boysima, Torcida iz vremena njihovih djedova tukla se s elitnim SS jedinicama (i to uspješnije nego ovi po benzinskim postajama), istima onima koji su dizali tu desnicu ruku i provodili krvoprolića po Dalmaciji. Koloplet bizarnosti nastavlja se i s malo poznatom činjenicom da je glazbena podloga kontroverzne pjesme „Bojna Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona doslovno partizanska pjesma „Sivi sokole“. Da je neukost postala opće-društvena zarazna bolest, pokazuju ironični primjeri od strane „onih drugih“ iz tzv. progresivnih snaga: u proljeće 2024. u povorci manifestacije Zagreb Pride mogle su se vidjeti nekolicine zastava iz „bivše države“ sa zvijezdom petokrakom– države i režima koji je temeljem svojih zakona homoseksualce proganjao i zatvarao. Sva apsurdnost balkanskoga nacionalizma slikovito je prikazana u drami Borivoja Radakovića „Dobrodošli u plavi pakao“, praizvedena 1994. u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Nakon što je u Hrvatskoj početkom 1990-ih „policija sa šahovnicom“ zamijenila „miliciju sa zvijezdom“, jedan pripadnik navijačke skupine Dinamovih Bad Blue Boysa (kojega je glumio Mladen Crnobrnja – Gumbek), nakon utakmice Dinamo - Hajduk i okršaja s policijom, dolazi pred svoje prijatelje sav pretučen, ali sa smiješkom na licu i kaže: „Dečki moji, vi nemate pojma kak je to lepe kad te tuče hrvatska policija.“ Istinski teatar apsurda. Primitivizam dolazi iz neukosti ili, da citiram Antonija Pušića alias Rambo Amadeusa: „Neuk čovjek refleksno izbjegava bilo kakvo znanje misleći da mu to smeta prilikom razmišljanja.“
Utrka u prošlost
U balkanskome slučaju povijest svakako nije učiteljica života. Dapače, ništa se naučilo nije i sva bi plemena trebalo poslati na produžnu ili ponavljanje razreda. Današnje mladosti opet su spremne ginuti „za otadžbinu“, „za dom“ ili „za Alaha“, ponovo stvarajući od Balkana „bure baruta“ bez dna, uz već dobro ustaljen hodogram u kojemu „prvo dolaze popovi, pa topovi i na kraju lopovi“ što postaje pravilo ponašanja ovoga prostora zaglavljenog u perpetuirajućoj spirali nasilja u kojoj se, apsurdno, sukobom želi pokazati - čija je religija miroljubivija. Interpretacija povijesti u tome igra značajnu ulogu, ali ne kao faktor znanja, već kao ključna podrška u stvaranju i održavanju mitomanije neke „ljepše prošlosti“ i „boljih nas“, što postaje i svjetski trend. Tako „trumpizam“ Ameriku želi vratiti u „romantične“ pedesete, „putinizam“ Rusiju „u vrijeme cara“ ali s nuklearnim naoružanjem, ISIS se vraća do Muhameda i stoljeća sedmog, kršćanski radikali u vrijeme Isusova uskrsnuća, a radikalni Židovi u biblijska vremena Staroga zavjeta. Hrvatska mitomanija je vremenski neodlučna: ona bi „u vrijeme tradicionalnih vrijednosti“ za koje nije sigurna ni kada ni koje je to vrijeme bilo. Srpska mitomanija je bitno konkretnija pa se dvoji između doba Kraljevine Jugoslavije i Dušanovog carstva, ili neke mješavine toga, ali pod uvjetom da u bilo kojem odabiru postoji pristup internetu i televiziji Pink. Dobra strana prošlosti je to što je bila loše vrijeme za živjeti i srećom - ne može se vratiti.
Samo da rata ne bude
Balkan ostaje poligon zloćudnih tradicija i natjecanja tko će u primjeni tradicionalnih vrijednosti u svojemu regresivnom patrijarhatu biti uspješniji i otići što dalje u prošlost. Njegov se primitivni izričaj zapakiran u nacionalizmu, u tom Samuelovom „posljednjem utočištu hulja“, na ovim prostorima pretvara u tribalizam, i rezultira uhljebništvom, negativnom selekcijom i mitološkom percepcijom o sebi samima, koju je Krleža odavno prozreo: „Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture“. I turske vladavine, dodao bih. No, aduti su potrošeni, akteri su pročitani. Gotovo je s vremenima kada smo se od svih tih primitivnih pojava mogli izvlačiti na „balkanski šarm“, jer i dalje živimo zarobljeni u prostoru čvrsto utemeljenome na mitologijama. Zbog toga sam tijekom procesa istraživanja i pisanja „Sutjeske“ osjećao olakšanje koji su me donekle oslobodili tih zloćudnih primitivnih okova sveprisutnih u današnjici, s vjerom da smo ipak nešto naučili, da nismo baš toliko glupi, da će zdrav razum ipak, na neki neočekivani način, prevladati, i da se sutra nećemo ponovo početi ubijati oko svetinja i mitologija koje su nam donijele toliko zala. Svakako mi nije namjera promovirati „bratstvo i jedinstvo“ - njih danas trebamo zamijeniti univerzalnom tolerancijom, razumijevanjem i suosjećanjem. I „Smrt fašizmu“ bi trebalo prepraviti u „Ne svakom totalitarizmu!“, dok „Sloboda narodu“ mora biti sloboda svima i svugdje.
Ova knjiga nastala je iz moje strasti i opsesije prirodnim ljepotama, povijesnim temama i potragom za avanturama. Ujedno je i moj izraz nezadovoljstva i frustracije prema balkanskom primitivizmu koji poput stalno malignog duha lebdi iznad nas i čeka (opet) svoj trenutak. Tako je knjiga ujedno i moj osobni obračun s njim, pošto istinski vjerujem da kao kolektiv i kao „komšije“ možemo puno bolje od ovoga, kako živimo danas. Pokušao sam pisati jezikom koji bi bio razumljiv (nadam se i zanimljiv) i „Tik-Tok generaciji“, ali i onima „iz pedeset i neke“ i poslije, a koji su mislili da o ovoj temi „znaju sve “.
Svoj uvod završio bih porukom, onime što je najvažnije, a što je sročeno u stihu velikoga bezvremenskog pjesnika i nepopravljivoga mirotvorca kojega nije potrebno imenovati: „Samo da rata ne bude, ludila među ljudima.“
Nadam se da bar toliko pameti imamo.
Želim vam uzbudljivo čitanje, sigurno putovanje i nezaboravnu avanturu ovim nevjerojatnim prostranstvima!
Šimun Cimerman, autor
Povodom 80. godišnjice Bitke na Sutjesci
Tjentište, 13. 6. 2023.